Svojina u Islamu

Svojina u Islamu

Kur'an navodi da je Alllah jedini vlasnik svih stvari na Nebesima i zemlji. Covjek je medjutim Bozji namjesnik na zemlji i moze drzati Bozje posjede u povjerenju (amanet). Islamski pravnici dijele imovinu na javne, drzavne i privatne kategorije.

Javna svojina

Javna imovina u Islamu se odnosi na prirodne resurse (sume, pasnjake, neobradjeno zemljiste, vode, rudnici, okeanski resursi itd) na koje svi ljudi imaju jednako pravo. Takva sredstva se smatraju zajednickim vlasnistvom zajednice. Takva imovina se stavlja pod starateljstvom i kontrolom Islamske drzave, i moze se koristiti od strane bilo kog gradjanina, sve dok to ne umanjuje koriscenje prava drugih gradjana. Neke vrste javne imovine ne mogu biti privatizovane po Islamskom zakonu. Muhammed s.a.v.s. je rekao "ljudi su partneri u tri stvari: voda, vatra i pasnjaci", tako da je to navelo neke naucnike da vjeruju da privatizacija vode, energije i poljoprivrednih zemljista nije dozvoljena. Muhammed s.a.v.s. je dozvolio druge vrste javne imovine, kao sto su rudnici zlata, da se mogu privatizovati i zamjenu za placanje poreza Islamskoj drzavi. Vlasnik prethodne javne imovine placa zekat, a prema Siijskim naucnicima placa hums. U opce privatizacije i nacionalizacije javne imovine je predmet rasprave medju Islamskim ucenjacima. Tako javna imovina, na kraju, postaje drzavna ili privatna svojina.

Drzavna svojina

Drzavna imovina obuhvata odrijedjene prirodne resurse, kao i drugu imovinu koja se ne moze odmah privatizovati. Islamska drzavna imovina moze biti pokretna ili nepokretna, i moze se steci kroz osvajanje ili mirnim sredstvima. Neutvrdjena, nezauzeta mjesta ukljucujuci neobradjeno zemljiste (mavat) mogu se smatrati drzavnim imovinama. Tokom zivota Muhammeda s.a.v.s. jedna petina vojne opreme zaplijenjenih od neprijatelja na bojnom polju je smatrano drzavnom svojinom. Tokom njegove vladavine, Omer r.a.(na preporuku Alija r.a.) smatra osvojenu zemlju precom da bude drzavna nego privatna svojina (kao sto je bila uobicajena praksa). Navodni razlog za to je da privatizovanje svih nekretnina koncetrisu sredstva u rukama nekolicine i sprijecavaju ga da koristi za opce dobro. Imovina koja je ostala pod okupacijom, ostaje pod posjedom obradjivaca tako da prikupljeni porezi odlaze u drzavnu kasu. Muhammed s.a.v.s. je rekao: "Staro i neobradjeno zemljiste su za Allaha i njegova Poslanika s.a.v.s. (tj drzavna svojina) a poslije pripada vama". Pravnici iz ovog izvlace zakljucak da na kraju privatnici preuzimaju vlasnistvo od drzavna imovine.

Privatna svojina

Postoji koncenzus medju Islamskim pravnicima i drustvenih naucnika da islam priznaje i podrzava pravo pojedinca na privatnu svojinu. Kur'an intezivno razmatra oporezivanje, nasljedjivanje, zabrana kradje, zakonitost vlasnistva, preporuka da se daje milostinja i drugim temama za privatnom svojinom. Islam takodjer garantuje zastitu privatne svojine nametanje stroge kazne lopovima. Muhammed s.a.v.s. je rekao da ko umre braneci svoju imovinu umire kao sehid.
Islamski ekonomisti klasifikuju sticanje privatne svojine u nedobrovoljnim, ugovornim i neugovornim kategorije. Nedobrovoljna sredstva su nasljedstvo, zavjestanje i pokloni. Ne-ugovorne akvizicije obuhvataju prikupljanje i eksploataciju prirodnih resursa koje nisu ranije potvrdjeni kao privatno vlasnistvo. Ugovorno sticanje ukljucuje aktivnosti kao sto su trgovina, kupovina, iznajmljivanje, unajmljivanje radne snage itd.
Traadicija pripisuje Muhammedu s.a.v.s. sa kojima se i Sunnijski i Siijski pravnici slazu, u slucajevima gdje pravo na privatnu svojinu uzrokuje stetu drugima, onda Islam favorizuje suzbijanje tog prava u tim slucajevima. Malikijski i Hanbelijski pravnici tvrde da ako privatno vlasnistvo ugrozava javni interes, onda drzava moze da ogranici dozvoljenu kolicinu koju pojedinac posjeduje. Ovaj stav je medjutim raspravljan i od drugih.