Akida Siija Rafidija

.

Ma ti si se deklarirao kafirom kad si proklinjao Ashabe r.a.

.

Mi ne proklinjemo nikoga i ne proklinjemo Islamske licnosti niti Siijske svetinje. A oni koji vrijedjaju Ashabe r.a. su kafiri.

.

JEBO TE MUAWIJA

Na ovom forumu nije dozvoljeno proklinjanje Ashaba r.a. pa makar radilo se i Muaviji r.a. Zato budi pazljiv da i tebe Admin ne banuje. Ili ces normalno diskutirat ili ces brati bostane u banovini.

JEBO TE MUAWIJA

wahabija1 (citat):

Ne smatraš valjda i njegovog sina kao jednog ašaba?

On je Halifa kojeg su priznavali svi muslimani. Inace, nama muslimanima je bilo zabranjeno da se bunimo protiv vladara vjernika. Inace ne banujemo zbog Halife Jezida ali dokazujemo da je on bio nevin i da nije bio umijesan u ubistvo Hazreti Husejna r.a. ali Allah najbolje zna.

Ebu Bekr ubija muslimane koji su odbili da mu plate zekjat Obojica, Buhari u knjizi o pozivanju otpadnika da se pakuju u poglavlju “o ubijanju onih koji su odbili da prihvate obavezujuće zakone i onih koji su skrenuli (heretici)” i Muslim u knjizi o vjeri u poglavlju “u vezi s naredbom za borbu protiv ljudi”, prenose od Ebu Hurejre, da je kazao: “Nakon, smrti Poslanika, s.a.v.a., i kada je Ebu Bekr postao nasljednik, došlo je do pojave da su se neki Arapi vratili u nevjerstvo. Omer je kazao: ‘O Ebu Bekre! Kako se možeš boriti protiv ljudi kada je Poslanik Allahov kazao: ‘Naređeno mi je da se borim protiv ljudi dok oni ne kažu: Nema boga osim Allaha’, i ko god to izgovori čini sebe i svoja dobra zaštićenim, osim prema pravednom Zakonu, a njegov pravi obračun je kod Allaha?!’ Ebu Bekr je odgovorio: ‘Tako mi Boga ja ću se boriti protiv svakoga ko bude razdvajao namaz i zekjat, jer zekjat je zakonski dug na vlasništvo! Tako mi Allaha, ako oni umanje samo jednu životinju od onoga što su davali Poslaniku ja ću se boriti protiv njih dok im to ne povratim!’ Tada je Omer rekao: ‘Tako mi Allaha vidio sam da je Allah otvorio srce Ebu Bekra za borbu, i tada sam shvatio da je bio u pravu.’”

Ovo nije ništa čudno za Ebu Bekra i Omera koji su prijetili da će spaliti kuću h. Fatime, prvakinje svih, žena zajedno s njenim ukućanima, ako ne budu dali prisegu vjernosti Ebu Bekru.[1]

Ako je za njih spaljivanje i ubijanje Alija, Fatime, Hasana, i Husejna i dio onih koji su odbili dati prisegu trivijalna stvar, tada je ubijanje onih koji su odbili dati prisegu zekjat još daleko bezazlenija stvar. Jer kakvu vrijednost predstavlja ova pustinjska plemena u odnosu na Poslanikovu porodicu i ugledne ashabe?

Ja bih dodao i to da su oni koji su odbili dati prisegu shvatili da je hilifet njihovo pravo u skladu s planom Božijeg Poslanika. Čak i ako pretpostavimo da oni nisu bili naznačeni od Božijeg Poslanika za hilifet oni su ponovo imali pravo da odbiju naimenovanje drugih, da kritiziraju donesenu odluku, da daju drugacija mišljenja, u odnosu na ono što su pripadnici halifine stranke tvrdili. Njihova prijetnja paljenjem je opće prihvaćena stvar mnogih predaja. Da Ali nije kapitulirao i naredio ashabima da izađu van i daju prisegu, radi očuvanja jedinstva islamske zajednice i radi spriječavanja proljevanja krvi, oni bi bez sumnje bili kažnjeni spaljivanjem kako im je prijećeno.

Kontroverze su splasnule a moć halifina je jačala, nije više bilo opozicije nakon smrti Fatime-Zehre i nakon Alijeva pomirenja s njima. Kako su oni onda mogli oprostiti nekim pleminima koja su odbila platiti zekjat njima? Odbijanje je bazirano na čekanju da se vidi šta će biti s hilafetom i ono što se dogodilo poslije smrti Poslanika je upravo takvo očekivanje. Hilifet je, kako je to Omer sam kazao, nastao kao iznenadna stvar.[2]

Nije onda čudna stvar da su Ebu Bekr i njegova vlada bili spremni da poduzmu ubijanje nevinih muslimana i kršenje njihove časti i zarobljavanju njihovih žena i potomaka zajedno s onim ashabima među njima koji su odbijali dati prisegu vjernosti Ebu Bekru.

Historičari su dokumentovali da je Ebu Bekr poslao Halida Ibn Velida da spali na smrt pripadnike plemena Benu Sulajm.[3] On ga je tada poslao plemenima Al-Jamama i Benu Temim, koje je on izdajnički pobio (pobijeni su vezanih ruku u svojstvu zarobljenika).

On je ubio Malika ibn Nuvejra, eminentnog ashaba kojem je Božiji Poslanik povjerio dijeljenje milostinje imavši u njega povjerenje. Potom je Halid prespavo s Malikovom ženom istu noć kad je ubio njenog muža. Nema moći ni snage osim u Uzvišenog Allaha!

Malik i njegovi ljudi nisu bili krivi nizašta izuzev što su oni naučili šta se dogodilo poslije smrti Poslanika, a to je eliminacija h. Alija, nasilje prema h. Fatimi do stepena da je ona umrla ljuta na njih. Također, oni su čuli za protivljenje vodećeg Ensarije Sa'd ibn Ubuda i njegovo poništenja prisege date Ebu Bekru, kao i izvještaje koji su curili među pustinjskim plemenima o sumnji na validnost prisega datih Ebu Bekru. Upravo zbog svega ovoga Malik i njegovo pleme su odbili dati zekajt. Došao je konačna naredba od Halife i njegove vrhuške da oni moraju biti likvidirani. Njihove žene i djeca su uzeti kao ratni zarobljenici, njihova čast pogažena, a oni sami su tako satjerani da njihovo disidenstvo i argumenti na račun halife ne mogu biti prošireni među ostalim arapskim plemenima.Najčešće ćete, nažalost, privrženike Ebu Bekra naći da pravdaju njegove greške po svaku cijenu, usprkos činjenici da je i on sam priznao neke svoje greške. Kada je platio krvarinu bratu Malikovu iz državne blagajne pravdao se time da je Halid pogrešno interpretirao stvar i



--------------------------------------------------------------------------------

[1] Ibn Kutejbe, al-Imama vel sijase, al-Akdul Ferid, svez. 2., hadis o Sekifi; Tarih Taberi i Mas'udi, Murudžul Zahab, Abdul-Fida Šahristani, itd.

[2] Sahih Buhari “Knjiga o pohodu protiv otpadnika i heretika”, poglavlje “o kamenovanju trudne žene koja je bludničila”.

[3] Rijad Nazra, Muhibbul-dinu Taberi, svez. 1., str. 100.



da je napravio lapsus. Oni kažu ono što je rekao Omer: “Tako mi Allaha ja sam shvatio da je Allah otvorio Ebu Bekrovo srce za borbu, i tada mi je postalo jasno da je on u pravu.”

Možemo li upitati Omera o njegovom shvaćanju ubijanja muslimana o kojima je i sam rekao da je njihovo ubijanje zabranio Božiji Poslanik, s.a.v.a., budući da su oni posvjedočili šehadet: Nema Boga osim Allaha.

Uistinu, Omer sam je protuvriječio Ebu Bekru s ovim hadisom. Kako je onda moguće da je on iznenada revidirao svoj stav o ratu protiv njih (plemena) i prihvatio to za ispravnost samo na osnovu osjećaja u srcu unatoč protivljenja jasnom hadisu? Kako se dogodila ova iznenadna eksplozija u njegovom srcu. I kako je to samo Omer razumio tako. Kako nije još neko?

Ako je ovo otvaranje srca bilo figurativno, a ne bukvalno, kako može Allah otvoriti srca ljudi prema nečemu što oponira Njegovim pravilima. Kako bi mogao Allah reći ljudima kroz Njegova Poslanika: “Ko god kaže: ‘Nema Boga osim Allaha’, poštedite ga ubijanja jer je njegov konačni obračun kod Mene.”, pa potom otvoriti srca Ebu Bekra i Omera da ubijaju ljude kad to oni izreknu? Da li je to bila neka nova vrsta objave njima dvojici, ili pak njihov lični sud (idžtihad) motivisan dnevnopolitičkom potrebom?

Što se tiče njegovih apologetičara koji tvrde da su spomenuta plemena izašla iz islama, pa je bila obaveza na halifi ubiti ih, ova konstatacija nije tačna. Ko god je čitao historijska dijela zna posigurno da oni koji su otkazali dati zekjat nisu izašli iz islama. Kako je to moguće kad su oni zajednički obavili molitvu sa Halidom kada su njegove snage došle do ih unište?

Nadalje, Ebu Bekr je sam deplasirao ove navode plaćajući krvarinu za Malika iz državne blagajene. Nikakvo plaćanje krvarine i izvinjenje nije potrebno za ubijanje otpadnika od vjere. Niko od pravednih prethodinka nikada nije kazao da neplaćanje zekjata povlači za sobom otpadništvo od vjere, osim u zadnje vrijeme kada su se pojavili razni mezhebi i sekte. Ehli sunnet je uložio sve od sebe, mada neuspiješno, da opravda dijelo Ebu Bekra, i pronašao je tako način da dotična plemena proglasi za otpadnike iz vjere. Jer oni znaju da je zlostavljanje muslimana zabranjeno, a njihovo ubijanje ravno nevjerovanju. Ovo je to što je preneseno u Sahih knjigama ehli sunneta.[1]

Tako je i Buharija vodio računa kako da prenese rivajet u vezi Ebu Bekrova govora: “Tako mi Allaha ja ću se boriti protiv svakoga onoga ko napravi razdvajanje između namaza i zekjata...”

Buharija je odjeljku dao naslov: “Ko god dobije da prihvati obligatne dužnosti i ono što se pripisuje njima kao otpadništvo od vjere”; iz ovoga se trasparentno vidi da ni on sam nije bio uvjeren u optužbu otpadništva zbog nepoštovanja nekog od navedenih propisa.

Drugi su pokušali dati upravo ono objašnjenje koje je dao sam Ebu Bekr, da je zekajt pravo zajednice na određeni dio imetka. To je interpretacija izvađena izvan pravog konteksta.

Jer, prvo: Stoga što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., zabranio ubijanje svakog ko kaže “la illahe illalah”, o ovome postoji nekoliko predaja verifikovanih u sahihima koje ćemo uskoro prezentirati.

Drugo: Ako je država imala pravo na dio vlasništva, tada hadis dozvoljava, u ovom slučaju, da sudija izuzme zekjat silom od onih koji ga odbijaju dati, ali bez ubijanja i proljevanja njihove krvi.

Treće: Ako je ono pojašnjenje tačno Poslanik bi oružano intervenisao protiv Sa'haba koji je odbio dati zekjat. Ova anegdota je dobro poznata i ja nemam potrebu ponavljati je.[2]



--------------------------------------------------------------------------------

[1] Sahih Buhari, “Knjiga o vjeri”, “Poglavlje o bojazni da bi njegovo djelo moglo biti ništavno ako ne bude svjestan”; Sahih Muslim, “Knjiga o vjeri”, “Poglavlje o tome da je maltretiranje vjernika pokuđeno, a njihovo ubijanje nevjerstvo”

[2] Vidjeti “Tako sam postao upućen”, str. 183.



Četvrto: Mi ćemo citirati ono što je bilo autentično u Sahihima u vezi zabrane ubijanja onoga ko kaže: “La illahe illallah”. Buhari u “knjizi o vojnim pohodima” prenosi: “Halifa me je informisao od Migdad ibn Asveda, da je on kazao Allahovu Poslaniku: ‘Šta ti misliš, ako bi ja sreo nekog nevjernika, i ako bi smo stupili u borbu, i ako bi me on udario po ruci svojom sabljom i ranio me, a potom pobjegao u zaklon jednog drveta uzvikujući: ‘Pokoravam se Allahu.’, da li sam ga trebao Poslaniče Božiji, ubiti nakon što je izgovorio ovo?” Božiji Poslanik je kazao: “Ne trebaš ga ubiti, da si ga ubio on bi bio na tvome mjestu prije no što si ga ubio, a ti bi bio na njegovom mjestu, prije nego si ga ubio, ti bi bio na njegovom mjestu prije nego što je on izgovorio riječi šehadeta.”

Ovaj hadis nam jasno pokazuje da je zabranjeno ubiti nekog ko je nevjernik kada taj izgovori šehadet, ovo vrijedi čak i ako on napadne na muslimane, pa ga još i rani. Ne postavlja se uslov čak ni prihvatanje Muhammeda kao Poslanika Božijeg niti se uslovljava obavaljanje namaza, davanje zekjata, post ramazana, obavljanje hadža. Pa kuda vi to onda idete i kako tumačite ovo?

Buharia prenosi u svom Sahihu u “Knjizi o vojnim pohodima” u odjeljku pod naslovom “Poslanik je poslao Usamu ibn Zejda u Harakat iz Juhajna”, i Muslim u “Knjizi o vjeri” u “Poglavlju o zabrani ubijanje nevjernika nakon što je kazao: La ilahe illallah”, a od Usama ibn Zejda koji je rekao: “Poslanik Allahov nas je poslao u Harikat i mi smo stigli tamo u zoru i napali ih. Ja i jedan ensarija smo bili u sukobu sa jednim njihovim čovjekom. Nakon što smo ga porazili, on je rekao: ‘La ilahe illallah’. Ensarija se okrenuo od njega, ali sam ga udario mojim kopljem i tako ga usmrtio. Kada smo se vratili on je obavijestio Poslanika o tome pa je on kazao: ‘O Usama da li si ga ubio nakon što je rekao: ‘Nema Boga osim Allaha’?’ Kazao sam: ‘To mu je bio samo izgovor da bi se spasio.’ Poslanik je ponavljao toliko da sam poželio da nisam primio islam do dana današnjeg.”

Hadis jasno pokazuje bez trunke sumnje da je zabranjeno ubiti bilo koga ko kaže: Nema Boga osim Allaha. Iz ovoga vidimo da je Resulullah, s.a.v.a., tako žestoko prekorio Usamu ibn Zejda da je on požalio što je ranije primio iIslam, i to zbog poznatog hadisa da islam briše što god je učinjeno ranije. On je tako čeznuo za Allahovim oprostom zbog tog teškog grijeha.

Buhari je izvjestio u svom Sahihu u “Knjizi o odijevanju” u “Poglavlju ko god umre ne pridružujući Allahu ništa ući će u Džennet”, da je Ebu Zer rekao: “Došao sam Poslaniku, a on je bio odjeven u bijelu odoru i spavao je. Prišao sam mu ponovo, a on se probudio i kazao: ‘Svaki rob Božiji koji umre, a bude u životu rekao: ‘Nema Boga osim Allaha’, ući će u Džennet!’ Ja sam upitao: ‘Čak i ako on bludniči i krade?’ Pa sam upitao: ‘Čak i ako bludniči i krade?’ ‘Ponovo čak i ako bludniči i kade?’ ‘Čak i ako bludiniči i krade uprkos onoga što Ebu Zer osjeća.’”

Kada god bi Ebu Zer prenosio neki hadis, kazao bi: “Uprkos onoga šta Ebu Zer osjeća.” Ovo je drugi hadis koji potvrđuje dozvolu za ulazak u Džennet onoga ko kaže: ‘Nema Boga osim Allaha’, i tada umre u tom stanju, njegovo ubijanje je haram. Ovo je oprečno interpretaciji Ebu Bekra, Omera i njihovih simpatizera, kojima je bio cilj da zaštite čast svojih prethodnika, velikog selefa, koji su izmjenili pravila Božija, uprkos onoga što su oni osjećali.

Posve je sigurno da su Ebu Bekr i Omer poznavali ova pravila, jer su oni živjeli blizu nosioca Božije Poruke i imali su priliku da ih bolje razumiju nego mi danas. Međutim, radi slasti vlasti, oni su reiterpretirali mnoštvo Allahovih i Njegova Poslanika pravila, usprkos posjedovanju o njima dokaza i znanja.

Kada je Ebu Bekr odlučio da povede oružani boj protiv onih koji su odbili dati zekjat, i kada mu je Omer oponirao sa Poslanikovim hadisom koji to zabranjuje i možda ga je Ebu Bekr podsjetio na to kako je on (Omer) bio taj koji se bio pripremio da izvrši paljenje kuće Fatimine, i da je najmanje što je mogla učiniti h. Fatima bilo da kaže da ‘nema Boga osim Allaha’.

Možda ga je on Ebu Bekr upozorio da Ali i Fatima još imaju visok status u glavnom gradu, dok okolna plemena izbjegavaju zekjat i ako bi oni pobunjenici nastavili dalje da raščišćavaju svoju stvar u okviru islamske države, možda bi uskoro postigli dominantan uticaj u centru hilafeta. Izgleda da je ova činjenica bila presudna da je Omer iznenada shvatio da je Allah “otvorio srce Ebu Bekru” da se bori protiv plemena i da je bio u pravu.


UAMERE MUNAFICE, MI NE PROKLINJAMO ASHABE NIT NE VICEMO ,ITI NE PSUJEMO,ALI MI CINIMO DOVE ALLAH DA ONIM MUNAFICIMA TAKOZVAI ASHABI , DA ALLAH PODARI VATROM,I DZENEMON,NISTA VISE,ZASTO SE LJUTIS MUAMERE? MI SAMO DOVIMO, NISTA VISE,SMIRISE COVJECE.

:cheers:

Ashabi r.a. su Islamski sveci tako da se oni ne mogu vrijedjati. Islamski svetac je i Muavija r.a. koji je pisao ono sto bi Muhammed s.a.v.s. prenosio od Allaha dz.s. Znaci Muavija r.a. je dao doprinos Islamu i bio je uz Muhammeda s.a.v.s. Zato se mi Sunnije vrijedjamo jer nama se vrijedjaju nasi sveci a mi Siijske svece ne diramo nego ih postujemo. Zato to nije u redu.

.

Mi prihvatamo svece iz Poslanikovog s.a.v.s. Ehli Bejta r.a. ali mi pored njih imamo i Ashabe r.a. za nase svece. Bolje je imati vise svetaca nego malo kao vi.

.

Krscani su imali svece u kasnijim generacijama a mi imamo svece u prvim generacijama Islama i oni su nas uzor. Da su krscani slijedili postupak Havarijjuna sigurno bi bili na Pravom Putu. Muhammedovi s.a.v.s. Havarijjuni su Ashabi r.a.

.

Mi pripadamo vjeri Ibrahimovoj a.s. i pripadamo Islamu i slijedimo Muhammeda s..a.v.s. i njegov Sunnet. Mi ne razdavajmo Poslanik a.s. po vrjednosti. Za nas su svi oni isti pa makar pripadali lozi Beni Izrailj. Mi postujemo sve Poslanike s.a.v.s.