Haridzije bukvalno "oni koji su otisli", je opci termin koji prihvata razne muslimane, koji su u pocetku podrzavali autoritet Halife Ali ibn Ebi Taliba r.a., zeta i rodjaka Poslanikovog s.a.v.s., a kasnije odbacili njegovo vodjstvo. Prvo su se pojavili u kasnom 7 vijeku nove ere, koncetrirani u juznom danasnjem Iraku, i razlikuju se od muslimana Sunnija i Siija muslimana.
Od njihovog sustinskog politickog polozaja, razvili su ekstremnu doktrinu koja ih dodatno odvaja od Sunnijskih i Siija muslimana. Kod Haridzija se posebno istice radikalan pristup Tekfir, cime proglasavaju druge muslimane nevjernicima i smatraju ih dostojni smrti.
Razlike izmedju Sunnija, Siija i Haridzija su sljedeci:
- Sunnijski muslimani vjeruju da odluka pravednog Halife Alija r.a. ne opravdava nikakav oblik pobune
- Sijski muslimani smatraju da je Imamat pravo Alijino r.a. i da je vladavina prvih tri Rashidun Halifa (Ebu Bekr, Omer i Osman) bila nevazeca.
- Haridzije insistiraju da svaki musliman bude lider muslimanske zajednice i smatraju da imaju pravo na pobunu protiv svakog vladara koji je odstupio od svoje interpretacije Islama.
Jedna od ranih Haridzijskih grupacija je Haruriiia, to je bilo znacajno iz vise razloga, medju kojima je bila njhova odluka o dopustivosti zena Imama i da Haruri, Abd al Rahman ibn Mulam, bude atentator na Halifu Ali r.a.
Ibadije su grupacija koja je proistjekla iz iste grupe kao i maticnih Haridzija i oni su prezivjeli do danasnjih dana. Oni cine znacajan dio stanovnistva Omana (gdje su se prvo naselili u 686 godini) a tu su manje koncetracije u Alaziru, Tunisu, Libiji i Zanzibaru.
Al-Shahrastani definira Haridzije:
Svako ko ide (pokusava da svrgne) legitimnog Imama (vodju), pod cijim je rukovodstvom vecina slozno se nazivaju Haridzijama. To je slucaj, uprkos tome da li se pobuna (protiv Imama) desila u dane pravednih Halifa ili drugih nakon njih iz Tabiina.
Neke Selefije koji praktikuju Islam na osnovu njhove zelje se nazivaju Haridzijama.